Irska dijaspora: Irski građani izvan mora

Irci su posvuda. Za neke može biti iznenađenje da su Irci rasprostranjeni na različitim mjestima širom svijeta, a oni su jedna od najraširenijih nacionalnosti na svijetu. Ovo je poznato kao irska dijaspora.

Postoji preko 70 miliona ljudi koji žive izvan Irske tvrde da imaju irsku krv, više od polovine njih u Sjedinjenim Državama. Pojednostavljeno rečeno, sve ovo znači da svaki šesti ljudi rođeni u Irskoj živi u inostranstvu. Ova brojka takođe premašuje broj stanovnika ostrva Irske na severu i jugu (6,6 miliona), a mnogo je veća od broja stanovnika Irske na svom vrhuncu 1845. godine pre Velike gladi (8,5 miliona).

Zašto se sve ovo dogodilo? Zašto je irska dijaspora prava stvar? Ovdje smo da kopamo duboko u ovo i da vam predstavimo neke historije i činjenice o cijeloj situaciji!

Šta je “dijaspora”?

Izraz “ Diaspora” je izvedeno od glagola diaspeiro – složenica dia (preko ili kroz) i speiro (razbacati ili sijati). Prvi put se pojavio oko 250. godine prije nove ere u grčkom prijevodu početnih knjiga hebrejske Biblije, poznate kao Septuaginta, koju su izradili jevrejski naučnici sa sjedištem u Aleksandriji.

Definiše se kao svaka grupna migracija ili bijeg iz zemlje ili region; ili bilo koje grupe koja je raspršena izvan svoje tradicionalne domovine. Dakle, Ircistanovništva. Ono što se iz ovoga može zaključiti je da je nova geografija stvorena migracijom i možemo vidjeti razliku između države i nacije – prva se odnosi na linije na karti, a druga je globalni pojam.

Iako je istina da je dijaspora proizvod migracije (što znači da su međusobno povezane), oba pojma se percipiraju različito. Migracije se mogu posmatrati kao emocionalno nabijene i toksične za političku klimu jedne zemlje. S druge strane, dijaspora i privlači pažnju vlada koje shvataju da se oni koji su nekada bili „izgubljeni akteri“ sada mogu posmatrati kao „nacionalno bogatstvo“. Nazivaju ih “Kapital dijaspore” zbog toga što su prekomorski resursi “dostupni zemlji, gradu, regionu, organizaciji ili mjestu”.

Kao što svako može zamisliti, glad i migracija u Ameriku i Kanadu i druge zemlje odigrao je veliku ulogu u istoriji Irske. Ova se istorija danas uči u mnogim školama kako bi se pomoglo u obrazovanju mlađe generacije o teškoćama kroz koje su prošli ljudi iz njihove prošlosti.

Irska ima Ministarstvo za dijasporu, nacionalnu politiku za dijasporu, Jedinicu Iraca za inostranstvo Ministarstvo vanjskih poslova – koje financira organizacije irske zajednice širom svijeta sa preko 12 miliona eura godišnje – i Globalna irska mreža od 350 izvršnih direktora širom svijeta i stotine organizacija irske dijaspore ubiznis, sport, kultura, obrazovanje i filantropija.

Štaviše, Irski fondovi koji rade u oblasti filantropije dijaspore prikupili su preko 550 miliona dolara za hiljade organizacija za mir, kulturu, dobrotvorne svrhe i obrazovanje širom Irske.

Koliko god je vrijedilo, duga historija irske emigracije sadržavala je i pobjednike i gubitnike. Uglavnom, oni koji su uspjeli ostati u Irskoj prošli su prilično dobro. Emigracija je možda na neki način inhibirala ekonomski razvoj – smanjenjem potražnje za robom i uslugama, na primjer, i smanjenjem potrebe za ruralnim inovacijama. Ali značajno smanjenjem broja stanovništva i konkurencijom u pogledu resursa, te privlačenjem doznaka iz inostranstva, emigracija je podigla životni standard kod kuće. Iznad svega, emigracija je djelovala kao ventil socijalne sigurnosti smanjujući siromaštvo, nezaposlenost i klasne sukobe. Velika neispričana priča u povijesti irske emigracije je dobrobiti koje je proizvela za one koji su ostali.

Irska dijaspora u statistici i brojkama

Sve u svemu, Amerikanci irskog porijekla čine skoro 10% američke populacije (broj ljudi koji tvrde da su irskog porijekla je skoro 35 miliona) što je manje u odnosu na 15% iz 1990. godine. Ovo je drugo nakon Amerikanaca njemačkog porijekla sa 14%, što je pad sa 23% u 1990).

Ako skrenemo sa sjeveroistoka, postoji nekoliko irsko-američkih grupa uZapad i Duboki jug, iako u manjem broju. Missouri, Tennessee i Zapadna Virginia imaju stanovništvo koje uključuje mnoge „škotsko-irske“ koji su u Sjedinjenim Državama već mnogo generacija i identificiraju se kao protestanti.

Popisni podaci indiciraju da su irski Amerikanci sada bolje obrazovani, više uspješni i vjerovatnije će raditi na poslovima bijelih ovratnika nego što su to stanovnici SAD-a u cjelini. Također je vjerojatnije da će oni biti vlasnici kuća, a ne iznajmljivači, što pomaže objasniti zašto je irska populacija primjetno veća u prigradskim okruzima nego u gradovima kao što su New York, Philadelphia, pa čak i Boston.

Međutim, irsko prisustvo u Sjedinjenim Državama Države su u dugom padu. Amerikanci i Irci su u prosjeku stariji od ostalih građana SAD-a.

Danas, oko 70 miliona ljudi širom svijeta tvrdi da su irsko naslijeđe ili porijeklo, prema podacima irske vlade, što je priličan broj za ostrvo od samo 6 stanovnika. miliona ljudi. Ogromnost globalne irske dijaspore znači da je Dan sv. Patrika praktički međunarodni praznik, s ljudima koji otvaraju Guinnessovu banku i slave sve od Vancouvera u Kanadi do Aucklanda u Australiji.

U UK ima oko 500.000 Iraca migranata unutar svojih granica. Dok su odnosi između Engleza i Iraca u prošlosti uvijek bili napeti, jasno je da su Irci uticali na svog susjeda i obrnuto. Bivši britanski premijerTony Blair i spisateljica Charlotte Brontë su među mnogim poznatim Britancima koji mogu polagati pravo na irsko porijeklo.

U Australiji, koja je dom treće najveće populacije irskih migranata, oko 2 miliona ljudi, ili 10% stanovništva, kaže bili su irskog porijekla na popisu iz 2011. godine. U Kanadi, koja također ima mnogo irskih emigranata, oko 13% stanovništva tvrdi irske korijene.

Irska dijaspora između starog i novog

Stopa Odlazak Iraca je dramatično opao kada je glad nestala, a iako je broj opao, Irci nisu prestali da emigriraju. Do danas stotine Iraca godišnje emigrira u mjesta poput Britanije, Sjedinjenih Država, Kanade, Njemačke, Japana i Australije. Razlog zašto toliko ljudi ima tako sjajnu vezu sa Irskom.

"Irska dijaspora" se prvi put pojavila u knjizi 1954. pod naslovom The Vanishing Irish , ali tek 1990-ih da se ta fraza sve više koristila za opisivanje irskih emigranata i njihovih potomaka širom svijeta, a sve zahvaljujući bivšoj predsjednici Mary Robinson. U svom obraćanju Zajedničkim kućama Oireachtas 1995. spomenula je “Njegovanje irske dijaspore”, obraćajući se milionima ljudi širom svijeta koji mogu tvrditi irsko porijeklo. Dalje je opisala šta misli o ovoj irskoj dijaspori: „Muškarci i žene naše dijaspore ne predstavljaju samo niz odlazaka i gubitaka. One ostaju, čak i dok ih nema, dragocjeni odraz našeg vlastitog rasta i promjene, dragocjeni podsjetnik na mnoge niti identiteta koji čine našu priču.”

U svojoj suštini, dijaspora nije ni proces ni stvar definirati u konkretnim terminima, već prije konceptualni okvir kroz koji ljudi pokušavaju osmisliti iskustvo emigracije.

Povijest irske dijaspore

Irska dijaspora je započela na početku američke revolucije. Većim dijelom 18. stoljeća, uglavnom irski prezbiterijanski emigranti naselili su se u kontinentalnim američkim kolonijama. Slijede Nemci, Škoti i Englezi, oni su činili najveću grupudoseljenici u Sjevernu Ameriku.

Irska emigracija 18. stoljeća i irska glad

Irska glad ( Bliain an Ãir ) dogodila se 1740. do 1741. godine i uzrokovana je prirodnom katastrofom zvanom Veliki mraz koji je zadesio Evropu zajedno sa Irskom velikom hladnoćom i prekomjernom kišom. To je rezultiralo razornim žetvama, gladi, bolestima, smrću i građanskim nemirima.

Tokom i nakon ove gladi, mnoge irske porodice su se ili selile unutar zemlje ili su u potpunosti napustile Irsku. Naravno, najsiromašnije od ovih porodica nisu si mogle priuštiti da migriraju i bile su isključene iz ove socijalne i ekonomske mogućnosti i ostale su u Irskoj gdje su mnoge stradale. Irska se smatrala uglavnom ruralnom tokom ove ere sa složenim pitanjima društvene nejednakosti, vjerske diskriminacije i mnogih ljudi ispod granice siromaštva.

Može se reći da je Irska bila potpuno nespremna za ovu glad i njene posljedice. Sve ove teške nestašice hrane i povećani troškovi dostupne hrane i socijalne pomoći doveli su do toga da mase traže bolje mogućnosti za preživljavanje negdje drugdje. Tačan broj emigranata u to vrijeme nije dostupan, ali se vjeruje da će omjeri vjerovatno biti slični onima koji su emigrirali tokom sljedeće gladi poznate kao Velika glad od 1845. do 1852. ─ više o tome u sekundi.

Kada su se ti emigranti preselili u SAD, većina ih se nastanilaPennsylvania, koja je nudila zemljište pod atraktivnim uslovima i izuzetnom verskom tolerancijom. Odatle su se preselili sve do Gruzije. Nekoliko njihovih potomaka postali su američki predsjednici, počevši od Andrewa Jacksona, čiji su roditelji stigli u Karolinu iz Ulstera 1765. godine, dvije godine prije njegovog rođenja, i koji je bio prvi američki predsjednik koji nije rođen u eliti američkih kolonija.

19. stoljeće i velika irska glad

Velika irska glad (an Gorta Mar) bila je globalno poznata kao glad od irskog krompira ili Velika glad. Događaj je bio rezultat bolesti krompirove plamenjače koja je uništila usjeve od kojih je do trećine stanovništva ovisilo kao osnovna hrana. Ova katastrofa dovela je do smrti milion ljudi nakon što su umrli od gladi, a još tri miliona je napustilo zemlju kako bi pokušalo da zaživi novi život u inostranstvu. Čak su i brojevi mrtvih nepouzdani jer su mrtvi bez traga sahranjeni u masovnim grobnicama. U nekim okruzima, čitave zajednice su nestale jer su stanovnici umirali, bili iseljeni ili su imali sreće da imaju sredstva za emigriranje.

Većina brodova kojima su emigranti putovali bila je u izuzetno lošim uslovima i nazivana su “ brodovi kovčezi.” Jeanie Johnston je jedan od brodova i savršen primjer brodova gladi koji su korišćeni tokom 1800-ih.

Prije početka Velike gladi 1845. godine, broj i tempo irske emigracije još uvijek su značajno rasli. Skoro milion Iraca selilo se u Severnu Ameriku u gradove Kanade od 1815. do 1845. Štaviše, drugi Irci su se selili u Englesku da traže održiv život u centru Britanije. Ulsterski prezbiterijanci su nastavili da dominiraju transatlantskim tokom do 1830-ih, kada je imigracija katolika iz Irske pretekla protestante. Tokom 1840-ih, Irci su činili 45 posto ukupnog broja imigranata u SAD. Tokom 1850-ih, Irci i Nemci su činili svaki po oko 35%.

Slično, irska emigracija u Kanadu bila je znatna i teška. Tokom 1815. i godina koje su uslijedile, mnogi trgovci iz Irske otputovali su u Saint John, New Brunswick da postanu okosnicu za radnu snagu grada, a na polovini stoljeća bilo je preko 30.000 Iraca napustilo Irsku kako bi Saint John postao njihov novi kući.

Oni koji su imali sreće pobjegli su iz Irske i da bi preživjeli dugo putovanje u Kanadu, teškoće za njih nisu tu prestale. Sa vrlo malo novca i praktički bez hrane, većina Iraca preselila se u Sjedinjene Države u potrazi za boljimmogućnosti. Za Irce koji su se nastanili u Kanadi, radili su za niske plate. Oni su pomogli da se kanadska ekonomija proširi gradeći mostove i druge građevine između 1850. i 1860.

Irska dijaspora u svom najprimetnijem

Do 1850. godine, preko četvrtine nove Stanovništvo grada Yorka je procijenjeno kao Irsko. Članak New York Timesa je opisao naizgled nezaustavljiv tok irske imigracije 2. aprila 1852:

“U nedjelju je posljednje tri hiljade emigranata stiglo u ovu luku. U ponedjeljak ih je bilo preko dvije hiljade. U utorak je stiglo preko pet hiljada. U srijedu je broj bio preko dvije hiljade. Tako je u četiri dana dvanaest hiljada ljudi prvi put iskrcano na američke obale. Broj stanovnika veći od nekih od najvećih i najuspješnijih sela ove države tako je pridodat gradu New Yorku u roku od devedeset šest sati.”

S preko 100.000 Iraca koji su putovali iz Irske u Boston u potrazi za poslom, uglavnom su ih dočekali neprijateljstvo i rasizam. Irci su bili odlučni da ostanu u Bostonu i brzo su pokazali lokalnim stanovnicima da su predani, vrijedni radnici.

Irska emigracija 20. stoljeća i moderne nevolje

Protok Iraca migracije su se nastavile sve do 20. stoljeća i bilježile stalan porast broja imigranata, iako manjim tempom nego ranije. Neodrživa poljoprivredapoljoprivreda, vladina protekcionistička i izolirajuća politika, isključenost iz europskog ekonomskog procvata i društveno-politička neizvjesnost u Irskoj učinili su da prilike u inostranstvu izgledaju primamljivije od onih kod kuće.

U SAD-u i zapadnoj Evropi, ovo je bio period masovnog rasta stanovništva, industrijalizacije i urbanizacije. Nasuprot tome, stanovništvo Irske je prepolovljeno, njena industrijska baza se smanjila, a broj ljudi koji žive u gradovima opao. Migracija sa sela u gradove bila je svuda uobičajena, ali pošto Irskoj nedostaju gradovi ili industrije da apsorbuje raseljeno ruralno stanovništvo, oni koji su napustili selo nisu imali drugog izbora osim da se presele u inostranstvo.

Pritisak na zemlju ostao je glavni izvor emigracije. Prije gladi, Irci su se ženili mladi, ali sada su odlagali brak dok nisu imali pristup zemlji – često su čekali jako dugo. Svi koji su odrastali u Irskoj od gladi znaju da će se, u ranoj odrasloj dobi, morati boriti s odlukom hoće li ostati u zemlji ili otići. Za mnoge mlade žene, posebno je odlazak iz Irske bio dobrodošao bijeg od zaglušujućih ograničenja ruralnog života. Jedinstveno među evropskim emigrantima u kasnom 19. stoljeću, mlade neudate žene emigrirale su iz Irske u istom broju kao i muškarci.

U eri nakon gladi (1856-1921) više od 3 miliona Iracaemigranata je otišlo u SAD, 200.000 u Kanadu, 300.000 u Australiju i Novi Zeland, a čak milion u Britaniju. Kada je nastupio 20. vek, zabeleženo je da dvoje od svakih pet ljudi rođenih u Irskoj živi u inostranstvu.

Nakon Drugog svetskog rata, tokom 1940-ih i 1950-ih, nivo emigracije bio je skoro uporedan sa vek ranije, međutim, ogroman broj irskih emigranata otišao je iu Britaniju. 1960-ih i 70-ih godina emigracija iz Republike Irske je značajno opala i, prvi put od gladi, stanovništvo Irske se povećalo.

Do 1980-ih, stvara se “izgubljena generacija” kako mladi i dobro obrazovani pobjegli su iz zemlje da traže bolji posao i stil života u inostranstvu gdje god su mogli. Devedesetih godina prošlog vijeka Irska je imala procvat u privredi i bila je poznata kao ekonomija “keltskog tigra” i privukla je po prvi put veliki broj imigranata rođenih u inostranstvu, kao i povratak prethodnih emigranata.

Na trenutak, naizgled je bilo zgodno da je Irska na svom putu da preokrene tradiciju i postane veća nacija, primamljiva perspektiva koja je, međutim, nestala s finansijskom krizom 2008.

21. -Vjekovna irska emigracija i ekonomska stagnacija

Emigracija je još jednom irski odgovor na nacionalne sukobe u ovom stoljeću. 2013. godine, Emigré Project University College Corkpublikacija je otkrila da irski migranti iz 21. stoljeća imaju bolje obrazovanje od svojih domaćih kolega; da su ruralna područja Irske više pogođena emigracijom nego urbana mjesta i gradovi; i da se jedno od četiri domaćinstva oprostilo od člana porodice od druge zemlje od 2006. godine.

Pored toga, pomoć Međunarodnog monetarnog fonda/Evropske unije irskim bankama, visoka nezaposlenost, otpuštanja bez presedana i zatvaranje preduzeća doveli su do utrostručenja Irci napuštaju zemlju između 2008. i 2012. Iako je možda dobro i olakšava ekonomiju da se broj ljudi smanji u zemlji u usponu, društveni ožiljci daljeg raseljavanja, raseljavanja i raseljavanja ponovo će trebati generacije da se poprave.

Prva Politika irske dijaspore pokrenuta je u martu 2015. Političarka Enda Kenny dala je komentar prilikom pokretanja: „Emigracija ima razoran uticaj na našu ekonomiju jer gubimo unos talenata i energije. Trebaju nam ovi ljudi kod kuće. I mi ćemo ih dočekati.”

Utjecaj irske dijaspore

Prema UN-u, preko 240 miliona ljudi sada živi izvan zemlje u kojoj su rođeni, bilo da su migranti ili izbjeglice. Kada bi formulisali sopstvenu državu, ona bi bila peta po veličini država na svetu